Ono što je bitnije je hoće li ovo natezanje promijeniti način na koji bogati klubovi posluju posljednjih nekoliko godina. Sa dovođenjem pojačanja iz stranih akademija u Englesku počelo se ozbiljnije 2003. godine. Prije toga, akademije bogatih klubova Premijer lige bile su orijentisane na Ostrvo, uz nešto talentovanih Skandinavaca.
Arsenal je 2003. ozbiljno počeo sa praksom dovođenja tinejdžera u svoje redove. Iz Barsinog pogona doveo je Fabregasa koji je tek napunio 16 godina, iskoristivši njegov bijes što nije dobio šansu u voljenom klubu. Već naredne godine, svi vodeći timovi Premijer lige su kupovali (mada bi oštećeni klubovi prije rekli otimali) najtalentovanije tinejdžere iz Italija, Španije i Francuske, roditeljima davali posao, a djeci stipendijske ugovore i snove. United je u priču ušao 2004. Dovedeni su Pepe Rosi iz Parme i Pique iz Barse.
Kasnije se broj jezika koji se govorio među juniorima na Carringtonu povećavao iz dana u dan. U godinama koje slijede stigli su Kiko Macheda i Davide Petrući iz Rima, Paul Pogba iz Le Havrea, Holandjanin Van Velcen, Masaći iz Empolija, Fornasije iz Fiorentine, Nemac Ciler, Vermijl i Januzaj iz Belgije,...Sa par izuzetaka plaćani su nekoliko desetina hiljada evra, a očekivalo se, od nekih se još uvijek očekuje, da nose igru Uniteda u godinama koje dolaze. Isto se dešavalo i u Arsenalu, Chelseau, Liverpoolu, posljednjih godina Cityu.
Očekivanja se nisu baš i ostvarila. Sa izuzetkom Fabregasa u Arsenalu niti jedan od svih tih klinaca dovedenih na početku čitave euforije nije ostavio ozbiljan trag u klubu u koji je stigao. Čak i Fabregas i Pique, kao igrači koji su uspjeli da dođu do prvih timova i ozbiljne minutaže, jedva su čekali da odu. Gdje je zapravo problem? Čini se da su oni koji su kovali lukavi plan u jednačini zaboravili na jednu nepoznatu. Ne sazrijevaju svi igrači podjednako brzo. Neki su sposobni da kao Fabregas, Ronaldo ili Rooney sa 16 ili 17 godina već igraju sa odraslim ljudima i pokažu sav svoj talenat.
Većina nije. Treba im vremena, treba im strpljenja i treba im podrška kad uđu u lošu formu. United ne može da istrpi i da šansu detetu od 17 ili 18 godina i rizikuje poraz koji može odnijeti titulu i desetine miliona evra. Za United je sezona bez titule neuspjeh. Tu dolazimo do drugog problema. Dok su Englezi spremni da strpljivo čekaju šansu, žive okruženi svojim prijateljima i porodicama, mogu da odu na pozajmicu u drugi klub i steknu iskustvo (popur Cleverleya danas ili recimo Beckhama nekad), stranci to jednostavno nisu.
Porodice i prijatelji su im hiljadama kilometara daleko, pozajmica najčešće ne donosi ništa dobro u njihovom slučaju već samo ubrzava zahtjev za kartu u jednom smijeru. Rossi i Pique su sjajni primjeri. Svi su u Unitedu znali da će oni postati sjajni igrači, trebalo ih je samo sačekati i u Unitedu su bili spremni na to. Ali, ni Rossi ni Pique nisu bili spremni da čekaju, uputili su se drugim putem. Naravno, postoji i još jedan problem.
Pare. Sva ta djeca su uz pristanak ili na nagovor roditelja svejedno, već sa 15 ili 16 godina pojurila za parama. Zašto bilo kog iznenađuje što je sa 18 ili 19 kad treba da potpišu prvi veliki ugovor novac najbitnija stavka na njihovoj listi prioriteta.
U Unitedu je 12.000 funti nedjeljno standardan ugovor za najtalentovanije 18-godišnjake. To je više od 700.000 evra godišnje prevedeno u našu valutu. Ali, ako vam je novac jedina ideja vodilja, onda je normalno da pokušate da izvučete još par stotina hiljada ako je to ikako moguće. To je samo igranje igre koju su Arsenal i United započeli prije 8 godina i nemaju pravo da se žale sada kad im pravila ne odgovaraju.
U eri klupskih televizija, Interneta i Fudbal menadžera, milioni navijača Junajteda znaju sve o dečacima poput Januzaja i Barmbija, čak i o 10-godišnjem Royanu Davisu. Prate njihove igre iz nedjelje u nedjelju i bivaju razočarani ako ne stignu do prvog tima. Žele da ih vide u prvom timu. Ali Premijer liga nije Fudbal menadžer i ne možeš resetovati igricu ako ne dođe željeni rezultat. Nema razloga da se brinemo mi za klubove.
United je na Rossiju zaradio 10-ak miliona, na Piqueu 6, zaradiće i na Pogbi. Ono što je pitanje je hoće li naći rješenje da spriječe odlazak te djece prije nego što ostave trag u samom timu. Kako uopšte to izvesti? Ako to nije moguće, a djeluje da nije, hoće li se stvari na tržištu promijeniti i hoće li prestati da dovode dječake u Carrington, da ulažu u njih i stvaraju nezadovoljstvo kod navijača kad ne uspiju da ih zadrže.
Čini se da će klubovi pravi odgovor tražiti upravo u balansu zarade koju će ostvariti od prodaje ove dječurlije i broju navijača koje će razočarati kad najtalentovanija djeca odu iz kluba. Voleo bih da Pogba ode, bez obzira na to što je nesumnjivo veliki potencijal i što bi u Fergusonovim rukama vjerovatno izrastao u dobrog igrača. Bez obzira na sve, mijenjao bih Pogbu za Tuncliffea, Fryersa u svakom trenutku. Oni jesu United.
Ravel je već druga priča...
Nema komentara:
Objavi komentar